Dominikanski samostan u vrijeme pred I svjestski rat.
Pogrebi u Šibeniku u sedamnaestom stoljeću
Ukapanja imučnijih osoba u Šibeniku u sedamnaestom stoljeću vršila su se po bratovštinama vezano uz mjesto stanovanja.
Ostali pučani i težaci ukapani su na groblju svete Marije, danas Gospe vanka grada – cemeterio Santa Maria hortorum suburbis Terra Ferma.
Analizirajući dvije povezane stranice matice umrlih iz sedamnaestog stoljeća koje se odnose na svega desetak dana vidi se presjek statusa žitelja Šibenika. Šest pućana i težaka ukopano je na groblju Gospe vanka grada, jedno dijete u bratovštini crkve, a ostali dolje navedeni prema statusu u društvu ukopani su u crkvama: sv. Domenik, sv. Ivan, sv. Frane, sv. Jakov i sv. Barbara. Tako imamo podatak za ukop gđe Bachinovich – in eclesie sancti Dominici – bratovštini sv. Domenika. Orlandus episkop (pravoslavni) pokopan – in eclesia Sancti Joannis – brtovštini sv. Ivana.
Neki plemići su čak imali svoje grobnice u staroj crkvici sv. Martina čiji ostaci su naslonjeni uz zvonik sv. Frane. Udovica Fantulini ukopana – in eclasia S. Francisci – groblju sv. Frane. Dok veleposjednik, bogati trgovac i plemić je ukopan – in eclesia Fratrum minorum Sancti Francisci – fratara male brače sv. Frane. Građanin Palino pokopan na groblju Gospe vanka grada – tada cimiterio S. Maria hortorum kao i pet ostalih pučana. Presbiter (stariji svećenik) Simeon ukopan – in eclesia Cathedralis Sanncti Jacobi – u katedrali sv. Jakova. Udovica Murlanovich pokopana – in eclesia Sancta Barbara – bratovštini sv. Barbare.
Nekoliko detalja iz prošlosti samostana
Samostan sv. Domenik podignut je na današnjem mjestu 1350. godine. Sva obala od ugla Montanarove kuće do samostana benediktinki sv. Katarine nekada je pripadala fratrima kao vlasnicima. To je potvrđeno dukalom dužda Foskarinija od 31. 8. 1448. godine. Gradska gusterna quatro pozzi isto je bila u njihovom vlasništvu. Na prostoru samostanskog groblja napravili su peć za kruh, kuću sa mlinom za ulje i gradsku gusternu.
Ostaci temelja samostana sa grobnicama pučkih kapetana.
Pronalazak talijanske keramike pri iskapanju temelja. Na donjoj slici ostaci kamenog postolja torkula za cijeđenje grožđa.
Da bi se lakše financirali iznajmili su neke prostorije za držanje monopolske soli. Za vrijeme franscuske okupacije Šibenika u samostanu je bila bolnica. Po odlasku Francuza skladište u svojim prostorijama monopolski duhan, te prizemlje za biskupske konje. Montanari od časni trečoretkinji otkupljuje kuću za svoj mlin tjestenine na paru prvi u Šibeniku. Također rasprodaju sve sprave za preradu ulja i grožđa oko 1876. godine. Novac koriste za restauriranje samostana.
Grobnica Pučkih kapetana od 7. 5. 1412., 605. godina do exhumacije 22. 3. 2017. godine. U pobuni protiv Venecije i šibenskog plemstva 7. 5. 1412. uhapšeni su vođe Pučkih kapetana odgovorni za nerede u gradu. Te su četvorica slijedeće noći istog dana osuđena i pogubljena sabljom u tamnici Kneževe palaće. Pokopani su u dvorištu zapadno od crkve sv. Dominik. Njihova imena su Ivan Radinetić, Ante Mavrić, Dišman Slavogostić i Marko Radinetić koji su na tom mjestu poćivali u miru šest stoljeća.
Grb obitelji Krivelari koji kao i nadgrobna ploća s druge strane ispod, koju Božo Krivelari podiže za sebe i svoja dva sina je možda jedini spomen koji je ostao sačuvan do današnjih dana iz 1642. godine o pokopima u dominikanskom samostanu iz tih vremena.
Dolazeći, očito, iz Skradina, spominje se ova obitelj u Šibeniku s početka šesnaestog stoljeća. Nije bila agregirana za Vijeće, a kad je muška linija izumrla nastavila se je po ženskoj liniji do devetnastog stoljeća kada sasvim izumire. Slijedi natpis na nadgrobnoj ploći. Božo umire 12. novembra 1642. godine.
NARCISUS CRIVELLARIUS
HOC SIBI
FILIISQUE SUIS IULIO ET
IOANNI FILIABUS
ET EORUM SUCCESSORIBUS TUM
SPECULUM TUM
SEPULCHRUM POSUIT
ANNO DNI MDCXLII.
Narcis Crivellari ovo podigne sebi i svojim sinovima Juliju i Ivanu, (te) kćerima, i njihovim nasljednicima za (duboko) promišljanje, i onda grob, godine Gospodnje 1642.
Profesor Frane Dujmović ravnatelj muzeja u Šibeniku od 1949. do 1961. godine pristupajući raščiščavanju ostataka porušenog samostana dominikanaca pedesetih godina prošlog stoljeća našao je za shodno da nebi bilo umjesno dirati posmrtne ostatke pogubljenih pučkih kapetana. Međutim radi nekoliko parkirnih mjesta za automobile to isto bi vrijedilo i danas, ali ipak su ekshumirani i više im se ne zna mjesto počivališta.