Prema sjećanju samoukog naivnog slikara Ante Gregova slika prikazuje povratak sa “kureja” (lov na koralje na Lastovu). U poduhvatu su sudjelovala dva broda iz Zlarina. Radi veće dramatičnosti na slici on prikazuje kako su na povratku prema Zlarinu uletjeli u nevrijeme od jakog juga. Sam slikar ju je nazvao “Nevera”.
Dio sa gornje slike maštovito prikazuje učinak nevere juga, te se to i vidi po slomljenom jarbolu. Na provi gajete se vidi inžinj, alat na koji se u dubini zakače (zapnu) grane koralja u viseće radace od starih mreža.
Ante Gregov se je malo našalio u prikazu lova na koralje, pa je po njemu izgledalo sasvim jednostavno otići do ispod Lastova (lanterna) u kaiću, a sa grančicom na kojoj se objesi saket sa škaljom sa žala i visećim radacima, svatko može loviti koralje. Tako su na slici u brodu prikazani: na krmi na veslima Nato Manoš (Pule) povratnik iz Amerike koji je bio dosta stariji od ostalih, prema desno gol do pojasa Ante Gregov (vidi donju sliku), Nikša Jablan (od ove ekipe jedini još živ) i na provi Viktor Lukin, od stare garde jedini i zadnji obrađivać koralja preko 70. godina.
Ante Gregov snimljen 1962. godine u svojoj kuhinji kraj komina kako sebi pripaljuje cigaretu. Tada je i sam još aktivno sudjelovao u lovu na koralje “Na kureja”.
Inžinj
Slika koja ilustrira lov na koralje još u davnoj prošlosti, a kada se ronilo samo na dah. Koralji su imali oduvijek svestranu primjenu. Imeđu ostalog prah od mljevenih koralja se je stavljao u vino, te mu se tako pridavala čudesna moć u ljubavi.
Od samih početka lova na koralje pa sve do njegovog prestanka, Zlarinski koraljari služili su se uvijek istim alatom bez ikakve njegove modifikacije ili unapređenja, a kojima bi povećali količinu ulovljenog koralja. Ponašali su se fatalistički i bili su zadovoljni ako bi uspjeli pokriti trošak priprema odlaska u lov. Najbolji i najveći koralj raste ispod grota viseći u škrapama (slika ispod, pod brojem 5), a ondje je njihov inžinj bio neučinkovit, jer je mogao samo krajem grede sastrugati koralj koji bi potonuo. To znači da je na svim poštama na kojima su nekada zlarinjani lovili – strugali koralj, ispod na dnu ostalo mnogo nepokupljenog koralja koji je vječan i neuništiv i čeka da ga netko pokupi.
Zlarinski “Inžinj” okačen u dvorištu kaserne sve do preuređnja cijelog objekta u muzej koraljarstva. Kako se vidi na slici konstrukcijski kad se usporedi sa ostalim alatima koji su se primjenjivali na Mediteranu vidi se da je bio vrlo neučinkovit s obzirom na udaljenost krakova sa radacima koji su strugali po koraljima u podmorju i odlomljene koralje ostavljani na dnu mora.
1.
Crtež inženja iz knjige Lorinija. Petar Lorini u svojoj knjizi “Ribanje i ribarske sprave” izdanoj 1903. godine u Beču, opisuje spravu za lov na koralje, tzv. “Inžinj”, a tako ga zovu i Talijani.
“Na svakoj su strani križa dvije priječnice, na kojima vise 1.50 m duge radace naime rijetke mreže od stupe, ili rasukane konopine. Kad se je našao koraljni greben, za koga sami praktičari znadu, baci se u more inženj, a kad je na dnu, vozi se naglo put grebena koji se s inženjom sa svih strana struže, kako bi se grane koralja zadjele u stupu i odlomile.”
2.
Talijanski unaprijeđeni inžinj sa višestrukom učinkovitošću u odnosu na inženj koji se kod nas na Zlarinu upotrebljavo i u šezdesetim godinama XX stoljeća. Glavna greda je bila dužine 3-4 m, a na polovici je bila ukrštena kao Andrijin križ sa prečkom od 1 m. S donje strane je bio opterečen sa olovnim utegom od tridesetak kg. Po uzdužnoj gredi imao je zakačene radace od raspletene mreže velikih oka na gusto zakačene. Još je imao 2-3 duga konopa dužine 4 m sa naizmjenice 4 -5 radaca, a koji su lovili odlomljene grane koralja koje bi padale od struganja grede i srednjeg križa.
3.
Japanski inžinji koji su se uptrebljavali u Japanu od 1870. do 1920. godine. Pri povlačenju po podvodnim hridima bili su mnogo učinkovitiji nego naši inžinji. Lijevi je bio od bambusovog nosača koji je imao 5 dvometarskih konopa sa radacama od mreže za kačenje koralja. Desni tip japanskog inženja je na kraju imao kamenu ploču za opterećenje kroz koju su prolazili nosači triju dugačkih gustih snopova mreže za kačenje koralja.
4.
Talijanski stariji tip inženja iz XIX stoljeća, u mnogome bolji od zlarinskog po tome što je po cijeloj dužini greda spojenih u križ istih dužina imao direktno zakačene radace od raspletene stupe i krupnookih mreža. Ovaj inženj je imao puno više mogućnosti da se u njegove mreže zapletu grane koralja.
5.
Također talijanski tip inžinja, ali napredniji od zalarinskog. Odmah po odlamanju koraljnih grana imamo mrežu pričvršćernzu uz njega, pa kad radace-mreže zadiju koralj ne daju mu da padne na dno, a to je ono što se dešava kod našeg inžinja. Pogotovo je bio uspješniji kod lova na viseće koralje po rubovima grota.
Inžinj stariji način izrade primjenjivan na Mediteranu ali mnogo efikasniji jer je imao ispod greda ukrštenih na Andrijin krst razapete mreže od kraja do kraja grede tako da sav sastrugani koralj ispod grota i sika je upadao u razapetu mrežu.
Maketa talijanskog broda opremljenog za lov na koralje prije prelaska lova ronilaca na boce sa komprimiranim zrakom. Ovako bi izgledao inžinj sa prethodne slike broj 2. Vide se dugi konopi, jedan kako je pričvršćen za bitvu na pramcu i drugi koji visi s desne strane grede sa naizmjenično pričvršćenim radacima od krupnooke mreže. Za razliku od zlarinskih koraljara vitlo kojim su dizali inžinj smjestili su na krmi broda. Na mjestu ukrštanja poprečne kratke grede vidi se olovni uteg za opterečenje.
Umjetnička slika prikaz je podizanja inžinja i početka oluje u talijanskom primorju. Ovo bi bio tip inženja broj 4 sa druge slike. Odlika ovog inžinja je da je puno učinkovitiji jer nema okačenih radaca na konopima kao na zlarinskom, već svom dužinom krakova greda pričvršćenih na krst ima mrežu krupnog oka koja odmah lovi odlomljeni koralj.