Tvornica sardina „Dalmacija“ u Prvić Luci imala je kapacitet prerađivanja ribe 350 t godišnje. Proizvodnja se odvijala kampanjski i nije nikada prelazila 75 % kapaciteta. U prosjeku radilo se godišnje 220 dana sa 112 stalno zaposlenih radnika. Od ostvarene proizvodnje 80% se izvozilo u zemlje Evrope, a ostatak se plasirao na domaće tržište. Prerađivala se tunjevina, sardine, fileti i ostala riba.
Radnice svježe ulovljenim srdelama posebnim škarama režu glave i izvlače crijeva i odlažu za otpad. Srdele se stavljaju repom prema gore u posebne kvadratne košare od nehrđajuće žice u posebnom utoru. Oprane srdele u košarama su se nosile ispred tvornice i slagale na police za sušenje na suncu. Sušile bi se tako 3 – 4 sata kako bi se izbjeglo prskanje vode tijekom friganja. Po sušenju su se frigale u kadama sa uljem pet minuta i zatim slagale u limene kutije sa uljem po pet komada. U onim kojima je nedostajalo ulja se nadolijevalo i zatvaralo ih sa poklopcem. Na slici se suše srdele na suncu prije friganja.
U vremenima kada nije bilo srdela prerađivale su se tune. Tako na slici vidimo kako djelatnice pilom režu duboko smrznute tune na manje komade da ih pripreme za proces konzerviranja. Na otocima se pričalo da su to tune iz ratnih rezervi Argentine koje su dočekale pedesete godine da ih kod nas preradimo u konzerve uz dodatak prvoklasnog grčkog ulja iz kvadratnih limenih kanti.
Djelatnice tvornice ribljih konzervi “Dalmacija” iz Prvić Luke sa svojim rukovodiocem.
Odmaralište Požega, nekad tvornica ribljih konzevi “Dalmacija” u Prvić luci.
Sijećanje jadrijaša Relje Željka koji je često pohodio u ribolov u prvičku valu: “Donit ćemo mi ribe nema problema, a onda oni nekako viruju ne viruju, ajde dobro, sad ćemo ja i Željko otići i doniti ribu. A moj mali gliser sa Jonsonom od 20 konja, taćno usidren tamo di je sad bazen. I mi dva sidemo u gliser i na mulo od Prvića, to je bilo oko 70. do 73. godine. Navečer i ujutro doć na puntu mula od Prvića to je akvarij bija, a zašto jer je prije tamo bila tvornica ribljih konzervi, bacali su otpatke od čišćenja ribe, brumavali i riba se navikla. Mi bi došli tamo, ušli bi u more ja i on usidrili bi jedno dvadeset metara izvan mula išli bi uz kraj i birali bi ribu koliku i koju oćemo ubit. Cipli brancini, našla se koja orada. Tamo sam ja ubija ugora ispod na dnu u jednoj škrapi od osam i po kili. I mi bi došli tamo jedno uru ipo vrimena , doć do Prvića čas posla. I ovi Splićani su pali u afan kad su vidili da smo rekli ićemo mi sad i donit ćemo ribe nema problema.”